news-details
Lice

Slikar Luka Berberović: U umjetnosti nema laganja

Izvor: Boka News

Autor: Slavica Kosić

 Slikar Luka Berberović iako u devetoj deceniji svakodnevno radi u ateljeu u njegovoj kući u Morinju. “Non finito” kaže umjetnik za veliki dio njegovih slika, a mi bi to mogli reći za njegov cjelokupni opus, jer smo uvjereni da slikar ima još nešto reći, iako on tvrdi da više nema inspiraciju kao nekada. Umjetnikov svakodnevni ritual je sličan – kafa kod sestre koja živi u komšiluku, onda dva sata rada u ateljeu, druženje sa porodicom, a naročito sa unucima…

-Moraš da radiš! Kada ne znaš šta ćeš, ili nemaš platno, slikaj na papirnoj kesi, na tigli, zamuljaj malo gline i radi.  Tako sam uzeo da sada radim akvarele-priča Luka u njegovom morinjskom domu. A motivi su bez obzira da li radi ulje, pastel ili akvarel uvijek iz Boke, bez obzira da li je riječ o prirodi, ljudima ili atmosferi.

-Ja nisam mogao da slikam brazilijanske noći, već ono što je oko mene. To je ambijent koji mene inspiriše, mada ne volim tu riječ jer je otrcana. Na mojim slikama je bokeljski milje: more, ribari, naranče, masline, čempres… Slika, kao i sve ima akcente, ima toplo i hladno i svijetlo i tamno, ne ide samo jedno. Morate malo osoliti, to su analogije.Vrlo često kada slikam volim, kao zapetu da naslikam čempres , da zasladim sliku-objašnjava Luka. 

-Čovjek je zaokupljen svijetom oko njega – nije to njegovo faktografsko poimanje, već i misaono, emotivno i filozofsko. Osjećam se lijepo dok slikam, a prestajem onog trenutka kada više nemam šta reći. Čovjek mora imati mjeru i znati kada treba da stane sa radom na jednoj slici. Treba ostaviti mogućnost da se slika (umjetničko djelo) nastavlja, domišljava,… Primjera radi ni Mikelanđelovi “Robovi” u kamenu, nisu završeni. Sa Batom (Pravilovićem) koji je bio vrstan slikar, često sam se sukobljavao, jer je on htio da dođe do perfekcije, a to niko ne može-.

Slika mora sama da priča

-U umjetnosti laganja nema, ako to možemo da sprovedemo, onda smo nešto i napravili. Vrlo sam zadovoljan time što sam uradio, koliko je da je – moje je! A volim da slikam-ističe Luka.

-Slika mora sama da ” priča”, ako ne kazuje ništa, ona onda ja džaba pričam. Čovjek koji treba da objašnjava šta je umjetnik htio da kaže, bolje da ćuti. Šta ja mogu više reći, nego li vi da vidite? A i uvijek će neko objektivnije da kaže o meni, nego ja sam. Čini mi se da je (Dragoš) Kalajić (slikar i pisac) , kazao “govor držite, gdje je tu slika?-

-Sjećam se kratkog filma koji govori o vajaru koji je svoje djelo poslao na jednu prestižnu izložbu. Istovremeno je kamenorezac mlinaru poslao vodenički točak. Kako to ponekada biva, djela su zamijenjena i vodenički kamen je stigao na izložbu i o njemu su raspredane priče i izrečene brojne pohvale. Istovremeno se milinar našao u čudu, jer nije znao šta će sa vajarevim djelom, jer nije mogao mljeti kukuruz … Treba biti iskren. Ljudi ponekada rade neke stvari iz nemoći ali su dovoljno pametni da to promovišu kao nešto važno. Toga je danas puno. Tako su se desila i bijenala, tu se svašta radilo a ja mislim da je to degradacija u umjetnosti. Može svašta da prođe, ima ludih koliko hoćete, nisu svi pametni. Ali još ima ljudi koji rade kako treba-uvjeren je Luka.